Govorila o pobjedničkom mentalitetu koji je izgradila na disciplini, fokusu i unutrašnjoj ravnoteži. Kostelić, koja je u karijeri osvojila tri zlatne i jednu srebrnu olimpijsku medalju te u jednoj sezoni pobijedila u svih pet skijaških disciplina, povukla se 2006. godine nakon niza povreda.

Počeci i sjećanje na Igre u Naganu

Tokom karijere suočavala se s teškim izazovima i povredama ali svaki put se vraćala jača, zbog čega njezina priča nadilazi sport. Na konferenciji je otkrila da ju je skijanju privuklo druženje s djecom u skijaškom klubu u Zagrebu, gdje je trenirao i njen brat Ivica.

Prisjetila se i svojih početaka u Svjetskom kupu sa 16 godina te Olimpijskih igara u Japanu 1998. godine. “Tamo je bila Arijana Boras iz Bosne i Hercegovine koja mi je posudila kombinezon”, ispričala je Kostelić.

Iako kao djevojčica nije voljela zimu i tešku opremu, skijanje je s vremenom postalo njena ljubav. “Cilj mi je bio osvojiti olimpijsku medalju i onda se povući dok sam na vrhuncu. Najbolje se osjećaš kad od nečega odeš u pozitivnom ozračju”, objasnila je.

Trening kao sredstvo, a ne cilj

Govoreći o razlici između treninga i takmičenja, istakla je da se nijedna vožnja ne može ponoviti. “Na treningu se energija ne troši kao na utrci. Trening je samo sredstvo, a ne cilj”, rekla je. Dodala je kako je njen brat Ivica treninge, pa čak i rekreativno igranje košarke, shvaćao previše ozbiljno za njezin ukus.

“On je imao pristup prema kojem je mislio da je i na treningu cilj pobjeda”, kazala je. Otkrila je i kako je pronalazila motivaciju. “Recimo, za neku utrku dobijem startni broj pet i onda mi je motivacija da ne budem šesta. Nekome je to možda glupa motivacija, ali ja se tako igram. Zabavljam se, a glavni cilj ostaje na kraju”, prisjetila se.

Ispričala je i anegdotu s utrke koju je završila treća bez rukavice i štapa. “Tada sam sebi rekla – glupačo jedna. To je kao da hodaš ulicom pa ti ispadne tenisica. Bila je to čista šlampavost. Volim da mi je komotno, da me ništa ne pritišće, i tako je došlo do toga da mi rukavica spadne. Bila sam ljuta na sebe što sam dopustila da mi se to dogodi”, rekla je, naglasivši kako čovjek može napredovati isključivo kroz konstruktivnu kritiku.

O slavi i privatnom životu

Janica je uvijek gledala zadovoljiti vlastita očekivanja, jer, kako kaže, nije njeno da odgovara ljudima za svoje postupke i svoj život. Na pitanje šta bi promijenila da može, odgovorila je kako bi voljela da nije postala poznata.

“Poznati bi trebali biti ljudi koji pridonose čovječanstvu. Doktori i naučnici, koji su rijetko ili gotovo nikad u fokusu, puno su važniji. Sport je zabava”, smatra Kostelić. Dodala je kako bi i dalje bila skijašica, ali ne bi voljela biti medijska ličnost. Zanimljivo je da nema društvene mreže jer ih smatra sredstvom za traženje potvrde vlastite vrijednosti. “Bitno je da sama znaš koliko vrijediš”, zaključila je.