Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine svoj osmi ciklus kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo započinje u petak u Bukureštu protiv selekcije Rumunije. Bit će to sedmi međusobni duel ove dvije reprezentacije. U prethodnih šest duela Rumuni su slavili u četiri, a naša reprezentacija u dva navrata.

Prvi dvomeč sa Rumunijom igrali smo u okviru kavlifikacija za Evropsko prvenstvo 2004. u Portugalu. Naš nacionalni tim tada je sa klupe predvodio Blaž Slišković, a u oba susreta smo pretrpili poraze. Na Koševu na otvaranju kvalifikacija 0-3, a nakon toga i u Rumuniji gdje smo poraženi sa 2-0. Drugi međusobni sraz sa Rumunima smo imali ponovo u kvalifikacijama za Euro, i to 2012 u Poljskoj u Ukrajini. U Zenici smo nakon preokreta bili bolji sa 2-1 golovima Ibiševića i Džeke, a u Rumuniji smo poraženi sa 3-0. Selektor BiH je bio Safet Sušić. Posljednja dva međusobna susreta još su svježa. Bilo je to u okviru Lige nacija 2022. godine kada je naša reprezentacija predvođena Ivaylom Petevom u Zenici slavila sa 1-0 pogotkom Smaila Prevljaka, a u Rumuniji smo ponovo doživili težak poraz sa 4-1, uz pogodak Edina Džeke.

Rumunija kao nogometna nacija je prilično dugo pristuna na svjetskoj mapi. Nogometni savez ove zemlje osnovan je još 1909. godine, a zvanično su punopravna članica FIFA-e od 1923. godine. Rumunija bila jedna od 13 učesnica na prvom Mundijalu 1930. godine u Urugvaju, a uz Belgiju i Francusku su jedina evropska država koja je učestovala na prva tri Svjetska prvenstva. Ukupno Rumunija ima trinaest učešća na velikim takmičenjima od čega sedam puta na Svjetskim i šest puta na Evropskim prvenstvima. To dovoljno govori o tradiciji i reputaciji koju Rumunija ima na nogometnoj mapi Evrope i svijeta.

Ekspanzija i uspjeh rumunskog reprezentativnog i klupskog nogometa usko je povezana i nekako je vezana za razdoblja i generacije od koje su svaka u svoje vrijeme dali ogroman doprinos razvoju nogometa u zemlji u podnožju Karpata.

Imali su Rumuni vrlo ozbiljne generacije prije Drugog svjetskog rata o čemu svjedoče i tri nastupa na isto toliko Mundijala, ali i nakon tog perioda njihov reprezentativni a i klupski nogomet bilježi ekspanziju, a 1970. Rumunija se i četvrti put kvalifikovala na Svjetsko prvenstvo koje se održalo u Meksiku. Ipak svojevrsni procvat rumunskog nogometa desio se 80-tih godina prošlog stoljeća, prvenstveno na klupskom nivou, a ispostavit će se da je to bio početak stvaranja zlatne generacije koja je u periodu od 1984. do 2000. godine igrala na ukupno tri Evropska prvenstva i na tri Svjetska prvenstva. Upravo 80-tih godina, tačnije 1983. godine kreće ekspanzija rumunskog nogometa, kada je ekipa Universitate Craiove igrala finala Kupa UEFA, a samo godinu dana kasnije Dinamo iz Bukurešta bio je polufinalista Kupa evropskih šampiona (današnja Liga prvaka) Prvi i jedini evropski trofej za rumunske klubove donijela je slavna generacija Steaue iz Bukurešta sa Belodedićem, Lacatusom, Balintom, Bumbescom, Balonijem i dr. stigla na vrh Evrope savladvaši u finalu Kupa evropskih šampiona veliku Barcelonu i tako postali prvi klub iz istočne Evrope koji je osvojio titulu klupskog prvaka Starog kontinenta.

Godinu dana nakon osvajanja titule prvaka Evrope Steaua dovodi Georghija Hagija. Igrača koji će ispisati nogometnu historiju svoje zemlje, te osigurati svoju besmrtnost u rumunskom nogometu. Hagi je veoma brzo postao daleko najbolji rumunski igrač i jedan od najboljih veznih igrača svoje generacije. Hagi je predvodio Steauu do još jednog finala Kupa evropskih šampiona 1989., ali je tada najtrofejniji rumunski klub ostao bez naslova, izgubivši u finalu od Milana. Hagi je već tada  bio lider nove sjajne rumunske generacije igrača, koja je devedestih igrala sjajno, a mnogi smatraju da su sa svojom prepoznatljivom igrom, talentom kojeg su posjedovali, mogli puno više. Zenit generacije Stele, Popescua, Petrescua, Monteauna, Ilia, Dimitrescua, Lupescua uz Hagija kao lidera te ekipe desio se na Svjetskom prvenstvu 1994. u Sjedinjenim Američkim Državama kada je Rumunija stigla do četvrtfinala, izbacivši u prethodnoj rundi Argentinu sa 3-2. Rumune je u pohodu na polufinale zaustavila Švedska nakon boljeg izvođenja penala. Igrali su Rumuni napadački i atraktivno, a zbog načina i stila igre Georghe Hagi dobio je nadimak „Maradona sa Karpata“. Ostavio je Hagi ogroman trag i u Turskoj igrajući za Galatasaraj, gdje se smatra jednim od najboljih stranaca u historiji turskog nogometa. Hagi u Rumuniji ima status božanstva, a izabran je kao jedan od deset najvažnijih Rumuna u 20. stoljeću. Igrali su Rumuni sa Hagijem i ostalim iz njegove generacije i na Euru 1996. u Engleskoj, na SP u Francuskoj 1998. gdje ih je u osmini finala zaustavila Hrvatska, kao i na Euru 2000. u Belgiji i Nizozemskoj.

Rumunija je od 2000. do 2016. uspijela da se plasira samo na Euro 2008 u Austriji i Švicarskoj. Iako su u tom periodu klubovi bili redovni učesnici grupne faze UEFA takmičenja, te uprkos dobrim individualcima koje su imali, bio je to period praznog hoda rumunskog reprezentativnog nogometa sa dosta turbulencija u savezu i u samoj reprezentaciji. Odlazak na Euro 2016. u Francusku nagovjestio je bolje dane i povratak Rumunije na velika takmičenja. Istina SP u Francuskoj 1998. je posljednje na kojem su igrali, ali su tu još dva nastupa na Evropskim prvenstvima 2020. i 2024.

Današnja rumunska reprezentacija je možemo slobodno reći jedna moderna selekcija koja svoju igru bazira na aktuelnim nogometnim trendovima, gdje su brzina, organizacija i podređivanje svakog pojednica timu glavne poluge na kojima počivaju njihovi rezultati. A rezultati su više nego odlični, uzimajući u obzir koliko su daleko bili recimo prije deset godina. Bili su, možemo slobodno reći,  jednako daleko od velikih takmičenja koliko je naša reprezentacija bila blizu upravo prije tih 10 godina. Sada je situacija obrnuta. Rumunija individualno nema igrača klase Edina Džeke, Amara Dedića, Seada Kolašinca ili Ermedina Demirovića, ali imaju ozbiljan tim, selekciju koja je skoro šest godina na okupu i koja je u sjajnom naletu. Od 2023. godine do danas odigrali su ukupno 20 zvaničnih utakmica i upisali samo dva poraza i pet remija i trinaest pobjeda, uz gol razliku 38:14. Nedostatak individualnog kvaliteta kompenzuju borbenošću, trkom i ogromnom željom koja se vidi u nastupu svakog igrača.

Na Evropsko prvenstvo u Njemačkoj prošle godine stigli su kao prvi u grupi ispred Švicarske, Izraela, Bjelorusije, Kosova i Andore. Na Euru su u grupi sa Ukrajinom, Slovačkom i Belgijom bili proglašeni kao autsajderi ali su izabranici Edwarda Iordanescua prošli u nokaut fazu gdje su zaustavljeni od Nizozemske. Nakon završetka Evropskog prvenstva umjesto Iordanescua na klupu Rumunije dolazi slavni trofejni stručnjak i trenutno najstariji živi profesioalni trener Mirčea Lučesku. Vjerovatno i najveće trenersko ime u historiji rumunskog nogometa, riješen je da na kraju trenereske karijere odvede svoju zemlju na dugo očekivano Svjetsko prvenstvo. Recimo i to da je ovo za Lučeskua drugi put da sjeda na klupu svoje zemlje. Prvi put je reprezentaciju vodio u periodu od 1981.do 1984.godine.

Odličnu uvertiru za predstojeće kvalifikacije Rumuni su imali u okviru C grupe Lige nacija gdje su u grupi sa Kiprom, Litvanijom i Kosovom imali stopostotan učinak od šest pobjeda, te izborili promociju u viši rang i obezbjedili minimum baraž za Munidjal ako isti ne bi izborili direktno kroz kvalifikacije. Koliko god se iz našeg ugla grupa koju su imali u Ligi nacija činila neatraktivnom, treba reći da su Rumuni bili jako ubjedljivi, ne samo rezultatski već i na terenu.

Lučesku nije mnogo mijenjao sistem, formaciju niti osnovne zahtjeve u igri selekcije koju je u najvećoj mjeri selektirao Iordanescu. Rumunija igra u formaciji 4-3-3 ili 4-2-3-1, zavisno od faze igre i potrebe. Igraju prilično okomito i direktno. Ne zadržavaju loptu puno u zadnjoj liniji u samoj izgradnji napada, već kvalitetnim kretnjama i kreiranjem međuprostora od strane veznih igrača loptu prebacuju na polovinu protivnika. Traže najbrži način dolaska u zadnju trećinu.

Ako pogledamo statistiku u zadnji 10 utakmica posjed lopte je ispod 50%. Dakle, ne insistiraju na aktivnom posjedu, a dosta toga u napadu grade i na presingu, pogotovo kada osjete da protivnik nema pretejran kvalitet u pas igri na svojoj polovini.  Također, jedna od karakteristika ove selekcije jeste velik broj direktnih udaraca na gol (preko 12 po utakmici), a većina ih dolazi izvan šesnaseterca. Prekidi su također jedno od oružja sa kojim mogu ugroziti protivnika.

Slabosti Rumunije ogledaju se prije svega u nedostatku individualnog kvaliteta, ali i nešto fluidnije odbrane, koja kada stoji visoko djeluje prilično nesigurno. Stiče se dojam da u Ligi nacija protivnici nisu imali dovoljno ni hrabrosti ni kvalitete da kazne određene pogreške u postavljanju zadnje linije. Najveća zvijezda ovog tima, stoper Tottenhama Radu Dragusin neće biti dostupan za duel sa našom selekcijom, kao ni veznjak Darius Olaru, a upitan je i krilni napadač Parme Valentin Mihaila.

Glavni adut Lučeskuove ekipe svakako bi trebao biti desno krilo Parme Deni Man, uz braću Marin na sredini terena, uz kapitena Stanciua, te lijevo krilo iz Cagliarija Florinela Comana. Tu je i sin legendarnog Georghija Hagija, Ianis koji nastupa za Glasgow Rangers, te iskusni napadači Alibec i Puskas.

Rumunija je u naletu, stvoren je dugo očekivani kult reprezentacije, a navijači su nakon dugo vremena uvjereni da je došlo vrijeme da se dohvati taj Mundijal. Evropsko prvenstvo je bilo jedno veliko iskustvo, a kvalifikacije za isto, kao i nedavno završena Liga nacija poslužili su za sticanje samopouzdanja i izgradnju pobjedničkog mentaliteta kojeg ova Rumunija bez dileme nakon dugo godina ima. Kada na to dodamo paklenu atmosferu na Nacional Areni u Bukureštu, uz sveprisutnu auru „Maradone sa Karpata“, izabranike Sergeja Barbareza na otvaranju čeka težak zadatak, izazovan protivnik na vjerovatno najtežem gostovanju u kvalifikacijama.

Irfan Tabaković / Sportskipuls.ba