Karijeru je započeo 1938. godine u klubu HŠK Concordia, godine 1945. prešao je u FD Amater, a 1946. u NK Zagreb. Nogometnu besmrtnost stekao je u dresu Hajduka iz Splita, za koji je nastupao u dva navrata – od 1947. do 1957. te ponovo od 1959. do 1963. godine.
Za splitski klub odigrao je čak 615 utakmica i postigao 300 pogodaka, predvodeći slavnu generaciju koja je osvojila tri titule prvaka Jugoslavije. Tvorio je ubitačan napadački tandem zajedno s Franom Matošićem, najboljim strijelcem u istoriji kluba.
On i Frane Matošić bili su nezaustavljivi
Njih dvojica bili su udarne igle ekipe koja je 1950. godine osvojila titulu prvaka države bez ijednog poraza, a s klupe ih je vodio legendarni Luka Kaliterna. Iste te godine nastala je i najstarija navijačka skupina u Europi – splitska Torcida.
Vukas je u Splitu bio živa legenda i prava zvijezda koju se na ulicama grada moglo vidjeti na Vespi, jednoj od prvih uvezenih na naše prostore.
Vukas je terenu bio poznat po izvanrednoj tehnici, neuhvatljivom driblingu i osjećaju za igru koji je plijenio pažnju čak i izvan granica tadašnje države. Godine 1953. izabran je među najbolje svjetske igrače koji su u dresu reprezentacije FIFA-e igrali protiv Engleske na Wembleyu povodom 90. godišnjice engleskog nogometa.
Srušio reprezentaciju Velike Britanije hat-trickom
Utakmica je završila rezultatom 4:4. Vukas je briljirao s dvije asistencije i izborenim penalom, zadivio je britansku publiku i dokazao da pripada svjetskom vrhu. Dvije godine kasnije odigrao je najbolju utakmicu života.
Reprezentacija Velike Britanije dočekala je reprezentaciju Europe u Belfastu. Europljane je u napadu uz Francuza i člana Real Madrida Raymonda Kopu predvodio upravo Vukas. Rezultat je bio 1:1 sve do 77. minute, nakon čega je Vukas u 11 minuta postigao hat-trick.
Mnogi smatraju da bi Vukas bio prva Zlatna lopta u istoriji nogometa da je France Football počeo dodjeljivati samo godinu dana ranije. Ubrzo potom prešao je u talijansku Bolognu, ali zbog povreda i prilagođavanja na drugačiji stil igre nije ostvario isti učinak kao u Hajduku.
Osvojio je dva olimpijska srebra
U reprezentaciji Jugoslavije upisao je 59 nastupa i postigao 22 pogotka. Osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. i u Helsinkiju četiri godine kasnije, a nastupio je i na dva svjetska prvenstva – 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj.
Njegova igra bila je spoj elegancije i genijalnosti, a stilom je podsjećao na najveće svjetske zvijezde tog vremena, poput Puskása i Di Stéfana. Nije čudno da ga je Hrvatski nogometni savez 2000. godine proglasio najboljim hrvatskim nogometašem u posljednjih 50 godina.
Bernard Vukas preminuo je u Zagrebu u 56. godini života, nakon duge bolesti. Pokopan je na Mirogoju. Na njegovom nadgrobnom spomeniku stoje riječi “Igra, nadahnuće i smisao”. Ispred Poljuda danas je njegov spomenik na čijem postolju je ugravirana Vukasova izjava: “Da se ponovno rodim, bio bih igrač Hajduka”.
Index.hr / sportskipuls.ba
