Osim osvajanja titule prvaka Evrope, učestvovala je kao članica reprezentacije Jugoslavije na nekoliko takmičenja, osvojila srebrenu medalju na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, kao i na Svjetskom prvenstvu 1990. i Evropskom 1991. godine. Sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine osvojila je zlatnu medalju na Meditaranskim igrama 1993. godine i za života ušla u legendu. Pored reprezentacija bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine igrala je u Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji i Turskoj.
U intervjuu za SportskiPuls Mara Lakić – Brčaninović se prisjeća svojih košarkaških početaka, školskih takmičenja, zlatnog perioda košarke kada je sa Jedinstvom iz Tuzle osvojila titulu prvaka Evrope, govori o sportu nekada i sada, vrijednostima istog, kao i igrama u reprezentaciji bivše Jugoslavije, a kasnije Bosne i Hercegovine.
SportskiPuls: Rođeni ste i odrasli u Gradačcu. Je li se ljubav prema sportu rodila u školskim danima?
Lakić – Brčaninović: Ja sam rođena u Gradačcu tako je i išla sam u Osnovnu školu Petar Kočić. Moje mjesto Srnice je bilo nekako sportsko, doduše više se fudbal trenirao nego neki drugi sportovi. Ali jednostavno se znalo nedjeljom svi idemo na fudbal i svi navijamo za Bratstvo. Živjeli smo za sport, a imali smo i jako dobrog nastavnika u osnovnoj školi Milovana Markovića koji je u nama stvarao tu ljubav prema sportu. Tako sam i ja kroz taj školski sport koji je bio u jako dobrom sistemu počela trenirati. Imali smo i male olimpijske igre, pa smo i mi djevojke bile i prvakinje gradačačke regije.
SportskiPuls: A talenat za košarku je naslijeđen od nekoga iz porodice?
Lakić – Brčaninović: Moja porodica nije bila sportska. Ali u školi je sve bilo predodređeno sportu. Imali smo stalno takmičenja, između razreda, pa između škola. Ja sam trenirala i odbojku i košarku i dvoumila sam se između ta dva sporta, a u Gradačcu je bio veoma uspješan klub i odbojka je u Gradačcu tradicija, ali ipak je na kraju preovladala ljubav prema košarci. Išla sma redovno na nastavu a poslije sam trenirala u dvorani. To roditelji tada nisu ni zabranjivali, prvo nastava, pa onda treninzi. Skoro svo slobodno vrijeme sam provodila u sportskoj dvorani trenirajući košarku.
SportskiPuls: Je li dolasku u Jedinstvo prethodila utakmica na školskom takmičenju, kada ste postigli apsolutno sve poene za svoju ekipu?
Lakić – Brčaninović: Ja sam bila izrazito talentovana, pa sam tih sedamdsetih godina postigla sve pogotke u jednoj utakmici na školskom takmičenju. U to vrijeme mislim da je bila 1977. godina Mihajlo Vuković preuzima Jedinstvo koje je tada bilo u Drugoj ligi i počinje okupljati ekipu. Tada je poslao trenera Bobana Ilića da traži talente, jer on nije mogao sve stići. Tako je Boban Ilić došao do mene i prenio Vukoviću da ima jedna djevojčica koja je u jednoj utakmici postigla sve koševe. Tako je krenula priča o mom dolasku u Tuzlu.
SportskiPuls: Kako su na to reagovali vaši roditelji i je li to bila prekretnica u životu?
Lakić – Brčaninović: Moji roditelji su imali široka shvatanja i oni su to prihvatili bez ikakvih problema. Došla sam kod Mikija Vukovića u Tuzlu ”na neviđeno”. Nikada me nije vidio, samo je čuo za mene. Zanimalo ga je ko sam i kako zapravo igram. Da, tada se desila i prekretnica u mom životu jer sam ja u Tuzlu došla zbog košarke. Tu upisujem i Ekonomsku školu, jer bilo mi je bitno i završiti školu, ali i opravdati svoj dolazak u Tuzlu zbog košarke.
SportskiPuls: Kakav je Mihajlo Vuković bio kao trener?
Lakić – Brčaninović: Naš trener je bio veliki psiholog i pedagog, pored toga što je bio izvrstan sportski radnik. Kada sam ja došla na prvi trening, a to mi je on ispričao tek nakon nekoliko godina, moj šut je tada bio sa stomaka zapravo, a on se u to vrijeme hvatao za glavu i govorio: Šta ja ovo dovedoh?! Ali ja sam bila toliko uporna i toliko sam slušala, izvršavala zadatke, trenirala, da sam to ispravila.
SportskiPuls: Koliko je po vašem mišljenju talenat bitan u sport, a koliko rad? Kakvi su treninzi bili nekada i koliko se taj sistem razlikuje od današnjeg?
Lakić – Brčaninović: Talenat je 10 posto, možda nekada i manje. Prije svega za sport se mora imati ljubav. Gledajući današnji sport, sve ono što smo mi radile a u poređenju sa današnjim sportom, drugačije je bilo sve. Prije svega mi u Jedinstvu smo voljele košarku. Prijepodne smo recimo trenirale, a poslijepodne išle u školu, i onda opet trenirale. Mi nismo puno razmišljale o novcima. Željele smo dobro trenirati, završiti školu, upisati fakultet i biti najbolji u bivšoj Jugoslaviji. Niko nije pretjerano spominjao novac. Naravno, novci su trebali, ali nikada to nije bio u smislu prvo novci, pa onda sve ovo drugo. Roditelji se nisu miješali, nije bilo njihovih dolazaka na trening. Nismo se imali kome požaliti ako se trener izgalami na nas. Niti roditelji niti trener nisu stvarali konfuziju. Roditelji su dolazili na utakmice jedino, dođu, odgledaju, navijaju i idu kući.
SportskiPuls: Vi ste se mnogo razlikovali tada od svojih vršnjakinja i došli do reprezentacije Jugoslavije?
Lakić – Brčaniović: Ja sam jedna od rijetkih igračica u to vrijeme koja je preskočila i pionirsku i kadetsku i juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Ja sam došla sa 15 godina, a Jedinstvo nije bilo vrhunsko u tim trenucima, mi smo bili Druga liga. Trebalo je baš odskakati od svih da bi se došlo do reprezentacije Jugoslavije. No, pravile smo vrhunske rezultate, pogotovo Raza i ja. Bile smo tandem. To je prepoznato i ja sam dobila poziv u seniorsku reprezentaciju Jugoslavije. To je splet okolnosti i sudbina.
SportskiPuls: Šta je bilo scene prije osvajanja titule prvaka Evrope, šta sportska publika nije mogla vidjeti i koliko truda je prethodilo tom velikom uspjehu?
Lakić – Brčaninović: Puno znoja, puno rada, odricanja, putovanja. Jako dobro smo trenirale, bile smo fizički jako dobro spremne. Bile smo zdrave što je bilo najbitnije, vodilo se računa o ishrani, vodilo se računa o dobromo trenažnom procesu i vodile smo sportski život. Vjerovalo se tada samo u rad i da taj isti rad može napraviti rezultat. Ja se sjećam da smo gubile utakmice za pola koša u to vrijeme, pa smo ispale, pa smo se sljedeće godine odmah vratile, pa je došla titula prvaka Jugoslavije, pa Evrope. Možda mi tada nismo bile najbolja ekipa, ali smo imale ono nešto što nisu imale ostale ekipe. Tuzla je uvijek bila sportski grad. Dugo smo bile skupa. Nikada se nismo predavale. Primigi je tada bio apsolutni favorit. No, mi smo imale želju i volju i to smo iskoristile. Bila bih sretna da neko od novih generacija to doživi.
SportskiPuls: Kada ste se zvanično oprostili od igračke karijere i košarkaškog dresa?
Lakić – Brčaninović: U junu 2009. godine sam se oprostila od igračke karijere zvanično. Uradile smo to zajedno Raza Mujanović i ja, budući da smo skoro cijeli život vezane. I tada a ni prije između nas nikada nije bilo sujete ni nezdrave atmosfere ni ljubomore. Mi smo željele da to bude u Mejdanu i tako je bilo. Odigrale smo dobro tu utakmicu na oproštaju. Bilo je oko tri hiljade gledalaca.
SportskiPuls: Šta radite danas?
Lakić – Brčaninović: Trenutno sam na relaciji Koln – Tuzla. I dalje sam predsjednica KK Jedintvo i maksimalno pomažem mom klubu. A u Njemačkoj, gdje sam svojevremeno nastupala, vodim jednu seniorsku ekipu koja igra Regionalnu ligu.
sportskipuls.ba
